Wellcome to Menthu's world

Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

+/-

Moj način.

Želja za nečim što mi tišina nije mogla dati. Mogu li očekivati više? Mogu, ali ispunjenje je upitno.

Moj užitak.

Poznatije nazvani linkovi.

Barbara Cecilija
riječi koje odzvanjaju u tišini

Bitter Sweet Symphony
djevojka posebne moći

Crni mačak o bijelom svijetu
ne razumijem uvijek, ali obožavam

Kneginjica
nadasve posebna, poznata mi iz nekih drugih sfera

Komentatorica u akciji
pjesnikinja i to predivno neobična

Uranova pikula
svemirska prašina poezije, snažna i nedokučiva

Vitae
noćni leptir, sjetno-vesela, neopisivo

Moj spas.

PISANJE
- moj način da se riješim frustracija

ČITANJE
- moj način da pobjegnem od surove stvarnosti

SVIRANJE
- moj način da uljepšam dan

CRTANJE
-moj način da prenesem osjećaje

Moje sjećanje.

Prvi korak.
Prvi April.
Kartonske kutije, prašina i umor

08.04.2008., utorak

Kartonske kutije, prašina i umor

U životu sam se puno selio, ne puno, previše i sada me ponovno to zahvatilo. Selim se. Ne znam po koji put jer sam nakon petog prestao brojati. Stojim ponosno, "ne smeta mi, navikao sam" govorim, ali stvarnost je drugačija.

Prvi put želim ostati, jer uz ovaj sam kvart odrastao, on je obilježio najveći dio moga djetinjstva. Ulice čije mi se savršene slike stvaraju u glavi sa svim malim nesavršenostima. Ista lica, već omekšana poznavanjem. Osjet pripadnosti? Nikada nije postojao, ali ovo mu je bilo najbliže.

Odluka je pala, ne može se promijeniti, a na meni je da prihvatim. Odlazim. Jedino što mi je preostalo je da prođem svim tim ulicama i oživim sjećanja, ponovno im vratim boju, jer tako će mi zauvijek pripadati.

Prvi put govorim 'Nije mi svejedno!'. Ipak, unatoč tome, sa smiješkom polagano spremam svoj život u kartonske kutije. Mislim, 'možda će tamo biti bolje'. :)

M.

02.04.2008., srijeda

Prvi april.

Srećem Dragu nasmijanu od uha do uha. Prilazi mi, a zatim uzvikne i pokaže prstom nešto iza mojih leđa.

«Vidi vidi, slon.» u trenutku šoka samo netremice gledam u nju. Ona nastavlja: «Stvarno, slon.» Njezin čaroban osmijeh i dalje joj je razvučen licem. Ja se ne osvrćem (prava muška svinja, znam). «A daaaaj, molim te pogledaj.»

Na sreću tada ugleda Prijateljicu. Scenarij je ponovljen, samo Prijateljica se okreće. Draga sretno uzvikne: «Prvi april.»

Prijateljica je zbunjena, Draga je sretna, a i ja sam sretan, ali s primjesom tuge što nisam ja zaslužan za njezin osmijeh. (barem ne u tom trenutku)

M.

27.03.2008., četvrtak

Prvi korak.

Postoji li savršen način da započnem blog? ne postoji. Nikada ne postoji savršen način. Savršenstvo je precijenjeno.

Zamislimo ovo poput bajke, bajke koja počine uvijek onim istim riječima koje nose miris djetinjstva "Jednom davno...".

Ovo je priča o meni? Ne, ovo neće biti priča o meni. Dovoljno je priča za moju dušu. Previše sam ih napisao. Ovo će biti priča trenutka. Moja želja da prenesem djelić svog života nekome koga to možda zanima. Hoću li pisati srcedrapajuće postove o nesretnoj ljubavi? Možda, ali ljubav mi je još uvijek sretna. Hoću li pisati o konfuziji u mojoj glavi? Možda, iako ne vjerujem. Ipak je to moja glava, nitko je ne može razumijeti. A kada bi je i razumijeli, bi li to i dalje bila moja glava? Sumnjam.

Dakle, kakva će ovo priča biti? Ni sam nisam siguran. Pustit ću ruku da sama piše. Ona će znati što je u trenutku najbolje. Jer kako bi Coelho rekao, sve je zapisala ista Ruka. Maktub.

M.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.